SADRZAJ
 
 
  
Diskusije
  
Vijesti
   
Dokumenti
   
Filmovi
  
Spiskovi
  
Slike
   
Drugi o KF
   
O nama
   
Linkovi
   
Kontakt
   
Glavna
 

Pretrazi Krajinaforce:


 
 ZLOCINI HRVATSKE
 


 
  Prijavite zlocine
  
Cinjenice
 
 Oluja
   Bljesak
   Medacki Dzep
 
 Miljevacki Plato
 
 Jasenovac
 
 Kako je unistena Krajina
 
 Zlocini Hrv. vojske i policije
 
 Zlocini u "Oluji", svjedoci

 



   KORISNO
 

   Domace ustanove
 
 International Organizations
   
Humanitarno-pravna pomoc
   
Kako do penzije u Hrvatskoj
    Promocije knjiga
   
Konvertor cirilice u latinicu

Grb Vojske Republike Srpske Krajine
 



 


   "OLUJA" - ZLOCIN KOJI JOS TRAJE
 
"Oluja" - udruzeni zlocinacki poduhvat


Stvari koje treba znati
Ideja genocida
Pokolj Srba moze da pocne
Naredba o povlacenju
"Postivanje" ljudskih prava
Ubijanja i klanja
Rusenja i paljenja
Svi peru ruke
Izvjestaj UN-a
Zlocini ne prestaju
Novine pisu
Kuda dalje
Izjave svjedoka
Da se ne zaboravi
Zivot izbjeglica
Nestali
Zivot u izbjeglickom kampu
Stanarska prava
Reakcije
Transkript: "Oluja nad Krajinom"
"Brijunski transkripti"
1995 - 2005



Sta treba da se zna


Savo Štrbac:
"Prema Veritasovim podacima među poginulima i nestalima se nalazi 1.934 ljudi, među njima je oko 1.200 civila, to je 62 odsto civila od ukupnog broja ovih žrtava iz 'Oluje'. I imamo staračku populaciju preko 60 godina oko 50 odsto, 524 žene, 14 dece do 14 godina starosti. Radili smo analizu, pošto su nas stalno, a u Hrvatskoj je to još i danas važeće mišljenje, službeni stav, da je izvršena agresija na hrvatsku državu, pa su oni branili se, je li tako, od tih poginulih i nestalih po mjestu rođenja 63, to sam zapamtio, nije rođeno na području Hrvatske i Krajine, 1.500 je rođeno u onim gradovima koji su bili u RSK, a onaj ostatak osim 63, u Sisku, Karlovcu, Zadru, jer su tu bila porodilišta, bolnički centri, u Krajini ih nije ni bilo. Od onih 63 što je rođeno van Krajine, većina od njih je živjela tamo, imali smo zajedničku državu, otac bio oficir pa se sin rodio u Makedoniji, posle došao da živi u Hrvatsku. Dakle, samo 3 rođeno je van područja bivše Jugoslavije od svih žrtava. Pa, valjda to dokazuje ko su te žrtve, a nije neko birao samo žrtve domaće a puštao nekakve dobrovoljce ili plaćenike, ako ih je bilo. No, žrtve su i izbjeglice, i to je rekao Mesić, eto tu se slažem s njim, da su žrtve i sve izbjeglice, ljudi koji su ostali bez zavičaja, bez kuće, bez imanja, bez ikakvih novčanih primanja. Po Veritasovim podacima, 220.000 najmanje je otišlo tada u taj egzodus najveći, sigurno najveći posle II svjetskog rata. Ostalo je u Krajini, u RSK, u onom djelu koji je napadnut 'Olujom' u oktobru 1995. godine po popisu Međunarodnog komiteta Crvenog krsta tačno 844 ljudi, među njima je bilo oko 2.000 ne-Srba, što dokazuje da Krajina nije bila isključivo srpsko stanovništvo. Da ne govorimo koliko je... da je sve popljačkano, da je sve opustošeno, da se spominje 22-24.000 objekata koji su porušeni u 'Oluji' i post-oluji. Još jedan podatak, moramo govoriti i post-oluja i Oluja, haška optužnica obuhvaća vreme od Oluje ili recimo od one odluke, brionskih tamo transkripata do tri mjeseca posle toga, mislim do 15. novembra, tad je najviše ljudi stradalo. Ali, od svih ovih žrtava, u onih 26 dana u avgustu stradalo je preko 90 odsto, ako se dobro sjećam, ali evo, zapamtio sam ovu brojku, po 68 dnevno u prosjeku.



Do maja meseca '97. godine u tužilaštvu Haškog suda zvanično stanovište je bilo da su u 'Oluji' zločini bili ekscesi i da odgovornost za to snose neposredni izvršioci i odgovorni do nivoa kaplara. I tako je istraga onih prvih godinu, godinu i po dana upravo bila usmjerena prema tim neposrednim izvršiocima. Međutim, već u maju mjesecu '97. godine na sjednici svih tužioca i sudija pod pritiskom dokaza koji su prikupljeni sa terena, i od Veritasa i od mnogih drugih izvora, mjenja se to stanovište, stajalište zvanično, zvanično mišljenje i istraga se usmjerava na sam vojni i politički vrh, jer se došlo, na osnovu dokumenata, dokaza do zaključka tada već da je zločin planiran, da je etničko čišćenje Srba iz Hrvatske planirano dok je gospodin Mesić obnašao najznačajnije funkcije i u hrvatskoj državi. Dakle, to je iz optužnice, citiram, tamo se spominje, onim nespornim činjenicama, da je već u početku sukoba državni vrh Hrvatske odlučio da Hrvatsku počisti od Srba i navode se prve one akcije kao što je Miljevački plato, Ravni kotari, Medački džep, Bljesak, Oluja je završni čin etničkog čišćenja."

Gospodine Štrbac, kako vi vidite ovu, hajde da je nazovemo, igru brojki, o broju prognanih iz Hrvatske?

Savo Štrbac: "Evo ovako, ne može se samo Oluja gledati posebno. Hajde da krenemo ovako, nekoliko uvodnih informacija. 1991. godine po popisu, govorim službene podatke Hrvatske, njihovog statističkog zavoda, bilo je 582.000 Srba i 106.000 Jugoslovena. Svi demografi, pa i hrvatski slažu se da je među Jugoslovenima bilo najmanje 60 odsto, i uzećemo tu cifru, i dobićete svakako preko 600.000 onda Srba da ih je bilo 1991. Deset godina kasnije, 2001. broj Srba u Hrvatskoj po popisu iznosio je 201.000. Najmanje 400.000 Srba je za tih deset godina zbrisano, nema ih, gdje su? Nešto se pohrvatilo, pohrvatili su se urbani Srbi, nekih 20-tak hiljada, o tome je govorio i pisao puno pokojni Stipe Šuvar, pokatoličilo se opet, samo u Zagrebu oko 20-tak hiljada pravoslavne djece, o tome je pisao i govorio puno Zoran Pusić iz Zagreba, vodi Građanski centar, čini mi se. Jedan broj je otišao, nekih 30-40.000 preko ambasada po svjetu sa izbjegličkim legitimacijama Srbije, jedan broj, možda do 10.000, ako ne i više, otišao je isto tako po svjetu sa dokumentima Hrvatske, jer im je to omogućavalo u jednom momentu da se mogu razići, da mogu otići vani, pa onda tamo zatraže azil. Sad ih pomalo vraćaju iz nekih zemalja, gdje su neki uspjeli. Umrlo je tako popriličan broj, izbjeglice ubrzano umiru kao i oni starci po Krajini, oni starci umiru brže u njihovom okruženju nego u Evropi ta generacija njihova. Umiru zbog starosti, zbog godina, ali umiru i zbog neuslovnih... neuslova u kojima žive, bez logistike mlađih. To je neprirodno samo po sebi i zato ta ubrzana smrt. Ja to pratim, i mojih je dosta pomrlo koji su tamo. Dakle, ovde kad je formalno smanjen broj onih sa izbjegličkim statusom, pa se dobiva slika i u međunarodnim okvirima, znate, ljepo to zvuči kad se kaže, ne znam '95. ili '96. godine kad je bio onaj prvi popis u Jugoslaviji je bilo 550.000 verifikovanih izbjeglica, a sad ih je ispod 100.000. Pa onda kažu - misija uspela UNHCR se povlači, a uspjela je kao po onoj narodnoj - operacija je uspjela, pacijent je umro. Tako i ovde se ništa bitno nije desilo, ljudi su ostali, imaju nekakvu dokumentaciju, ali od dokumentacije se ne živi i ona ne čini sama po sebi krov nad glavom. Pazite, mi smo '93. godine u Krajini imali 130.000 izbjeglica iz područja van Krajine, iz Hrvatske. Ti su ljudi dva-tri puta bili izbjeglice i bježali, jedan od njih sam i ja, tako da je teško govoriti o segmentima, zato ja volim da govorim o tom cjelom ratu. Kažem, Oluja je završni čin etničkog čišćenja, a počelo je po planu hrvatske države i uz veliku pomoć gospodina Mesića, s obzirom na funkcije koje je obnašao. I sam kaže da se razišao na pitanju Bosne, a ne na srpskom pitanju..."

Gospodine Štrbac, s jedne strane imamo veliki broj nestalih, sa druge strane, znamo da u Kninu, oko Knina i u drugim delovima Krajine postoji veliki broj grobova koji se vode kao NN grobovi. U čemu je problem, zašto taj proces identifikacije, odnosno pronalaska nestalih ne ide brže?

Savo Štrbac: "Problem je opet ovdje u državi Hrvatskoj. Deset godina je prošlo od Oluje, mi imamo sada trenutno još registrovanih, to su ona poznata grobna mjesta za kojima ne treba tragati, 998, recimo, to je najnoviji podatak. Od toga se oko 750 odnosi na Oluju, onda nekih 200 na Bljesak, nešto manje od 200 i ovo su iz ranijih faza. I u Bljesku i u Oluji Hrvati su pobili Srbe i onda je išla druga za njima komisija za sanaciju terena, skupljala mrtve, pravila neke protokole i to su pokapali, mi to zovemo zajednička grobna mjesta, zajedničke grobnice. Karakteristika njihova jeste upravo da su obilježena grobna mjesta s krstačama, humkama, da su leševe pokapani ili u sanducima ili u vrećama odvojeno jedni od drugih i nije bio cilj onoga ko je pokapao da prikrije zločin i sakrije leševe, već naprotiv, da se omogući identifikacija naknadna i pravljeni su i ti protokoli, opisi leševa, fotografije, gdje je bilo moguće uzeti i otisak prsta, opis odjeće, obuće, mesta pronalaska, pokopa, vrjeme i tako. To su bili sve reperi neki koji bi omogućili kasniju lakšu identifikaciju. Šta se dešava? Za vreme Tuđmanove vlasti, oni su bar jasno, javno govorili, Mate Granić je bio... mislim da je bio podpredsjednik vlade i ministar inostranih poslova, pa je vikao usred Sabora - nećemo dozvoliti da se eshumira i identifikuje bilo koji srpski četnički leš dok ne pronađemo i zadnji leš nestalog Hrvata. Bar smo bili načisto da je to takav stav.
Sve što je eshumirano, eshumirao je Haški sud, haško tužilaštvo u ovome postupku, u istrazi... upravo protiv ovih generala o kojima je rječ, Gotovine, Markača i Čermaka. 2001. i 2002. godine tužilaštvo je eshumiralo kninsko groblje 301 leš, koreničko 27 i gračačko groblje sa 154. Onda su naišli i u Gospiću na Velebitu isto na onaj Paulin dvor, to je isto uradilo tužilaštvo. Sami su radili Knin, Hrvati nisu uopšte pomagali, tad je bila... strašna stvar se dešavala, svi su nešto protestovali, tako da su ih morali dok su radili čuvati hrvatski policajci, imali su i svoje neko objezbeđenje. Onda su posle hrvatske službene institucije prilazile, davale logistiku. Posebno su učestvovale poslje u postupku identifikacije. I posle tajac, ništa. Znači, evo sad trenutno, Hrvati kažu već, govorim, prošle godine su trebali u jesen početi, dogovorena je bila eshumacija u Zadru. U Zadru ima 59, to su njihovi podaci, toliko ima krstača i humki, u Šibeniku ima 17, ima u Žitniku pored Gospića jedna lokacija, sve su to lokacije van borbenih dejstava, to znači da su pobijeni po Krajini pa odveženi tamo i napravljene te zajedničke grobnice. U tom Žitniku ima 44, čini mi se, da ne pričam o Baniji, Kordunu, gde ni taknuto nije, cjela je Slavonija ostala prazna. Hrvati sad kažu nama - imamo 500 registrovanih, a ne hiljadu koliko viče Savo iz Veritasa. Pa, ja kažem - hajde, onda tih 500, zar je malo 500 leševa, eshumirajte ih. Jednostavno neće, Hrvatska pravi strašnu opstrukciju, jer gdje god začeprkaju nađu više nego što su priznali. Na Kninu je tako bilo priznato 208, našli su 301, razumjete? To kvari imidž hrvatskoj državi, imidž koji su sami o sebi stvorili u svjetu i poslali u svjet i o broju žrtava u Oluji. Mi vodimo žestoku borbu sve ove godine, pa rekao bih od početka rata za verifikaciju naših žrtava. Kad kažemo verifikaciju, badava što mi na spisku imamo toliko ako nam svjet ne priznaje. Hrvati lobiraju na sve moguće strane, opstruiraju da ne dođemo do te brojke koju mi imamo."

Mnogi kazu da je "Oluja" posljedica neprihvatanja plana Z4 od strane krajiskog rukovodstva?

Savo Štrbac:
"Kad je u pitanju Plan Z4, zaista sam bio prisutan na sastanku kad su Galbrajt i društvo, ostali ambasadori donijeli u Kninu plan s namerom da ga predaju Srbima Krajišnicima. Martić kao predsednik Krajinške države odmah u početku je prekinuo Galbrajta i rekao, nije rekao – Mi odbijamo plan, nego: "U ovome momentu nismo spremni da plan primimo u ruke i da vidimo, pročitamo njegov sadržaj. To ćemo uraditi kad Savjet bezbednosti odluči o mandatu UNPROFOR-a." A trebalo je da se odluči o produžetku mandata UNPROFOR-a krajem marta ’95. godine, a ovo je kad su nam donijeli u Knin bio, čini mi se, 30. ili 31. januar takođe ’95. godine. Već je bilo najavljeno da će UNPROFOR promjeniti i ime i mandat, tako se i desilo, postao je UNKRO. Umjesto da bude raspoređen po, kako se kaže, sistemu mrlja od mastila po Krajini, oni su trebali da iziđu na Avnojevske granice Hrvatske. Tako da, Krajišnici nisu odbili plan, a prihvatili su plan kao osnovu za konačno riješenje srpsko-hrvatskih odnosa na području Hrvatske u Ženevi dan prije. Zapravo, 2. i 3. avgusta u Ženevi su se sastale dvije delegacije hrvatske i RSK pod pokroviteljstvom Međunarodne zajednice, a predsjedavao je Stoltenberg, koji je bio kopredsjednik mirovne konferencije u Jugoslaviji.
Srbi iz Krajine nisu odbili plan, već da ga nisu u određenom momentu prihvatili u ruke, a kasnije su prihvatili. To je isto uradio i tadašnji predsednik Vlade RSK Babić na sastanku u ambasadi, mislim da je bilo 3. ili 2. uveče. Isti taj plan, nacrt koji je bio ponuđen delegacijama Hrvatske i Krajine u Ženevi, ponuđen je i ovde Babiću, i on ga je parafirao kao što su i oni parafirali. Međutim, problem je bio kad su Srbi parafirali taj plan, onda su Hrvati tražili bezuslovnu reintegraciju ili kapitulaciju, kako bi je ko nazvao. A sad kad znamo, tad nisam ni ja znao a sad znam jer su obelodanjeni brionski transkripti, onda se zna da je Tuđman rekao: "Ide naša ekipa, ide naša delegacija na taj sastanak. Ništa tamo nećemo što nam se ponudi potpisati, jer je već bila odluka donesena da se krene ovom ofanzivom na Krajinu."

Galbrajt je došao sa sastanka s Babićem i otišao kod Tuđmana i dao izjavu, prenjele su agencije i strane i domaće, rekao je: "Srbi pristaju na sve što smo tražili od njih. Nema nikakve potrebe da Hrvati krenu na Krajinu." Sada ispada po nekim novim izvorima da je Galbrajt bio zaobiđen, da s njim niko nije ni kontaktirao, i da on zaista nije znao da se ova akcija ’Oluja’ priprema i da su blagoslov dali Klinton, ali ne preko njega nego preko nekog vojnog atašea, to sad isplivavaju dokumenti. I onda, Galbrajt nije očito ni znao, možda ima najbolju namjeru, pa vjerujem. Kad je došao na sastanak ovdje, održava se sastanak u Ženevi, isti je taj sporazum i ovako i tamo, i on daje takvu izjavu, dakle da mu je rađeno iza leđa. Ono što ja hoću da kažem, Plan Z4 za nas ima jednu težinu, Srbi ga nisu odbili, prihvatili su ga, parafirali ga. E sad, deset godina je prošlo od ’Oluje’ jučer, danas. Ovi Hrvati danas slave, mi smo juče tugovali, tugujemo cijelo vrijeme. Da se za deset godina u Hrvatskoj na primjeran način rešilo srpsko pitanje, onako kao što smo govorili... Stanovi, nismo se ni dotakli procesuiranja, što je isto jedna velika zapreka povratku, prodaja tih kuća preko državne agencije, svašta tu ima još, teško je koliko emisija traje dotaći se svih tih problema. Ali, ako za deset godina Hrvatska sama ili po nalogu Međunarodne zajednice ostavi neriješeno srpsko pitanje, ako se broj Srba svede na četiri i po posto sa 12,2 posto, ništa se povećao broj stanovnika nije od 2001. do sada. Po našim iskustvenim procjenama, ne mogu oni koji se vraćaju da namire broj onih koji umiru, jer starci ubrzano umiru. Ovih se manje vraća nego što oni umiru, dakle opada broj Srba u odnosu na 2001. Znači, kad imamo ovo da u desetoj godini u Hrvatskoj ubijaju ljude..."
  


  
AKTUALNO
 


 
 FILMOVI
 

   Pad Krajine
   Jedinica
  
Na Drini grobnica
  
Mucenici - Lora
  
Rat koji se mogao izbjeci
  
Oluja nad Krajinom
  
Proboj Koridora
  
Istina
  
Republika Srpska Krajina ...

   I jos mnogi
drugi
 
 

   IZDANJE KRAJINAFORCE-A
 

 

 


 
 ZASTITA
 

   NOD32 - antivirus
   ZoneAlarm - firewall

 
 Ad-Aware - spyware cistac
   Firefox
- internet browser



 

 

 

Copyright © Krajinaforce - All Rights Reserved.  Best viewed using 1024x768 or higher resolution. Designed by dj-zombi